Rase medonosnih pcela

U Evropi postoje razlicite rase medonosnih pcela koje se medjusobno razlikuju po boji, gradji tijela i ponašanju. Zbog nastojanja da se dobiju pcele sa što boljim osobinama vršena su mnoga ukrštanja pcela tako da su nastale razne ukrštanice i varijeteti. Za nas su važne samo evropske rase, a one su istovremeno prihvacene i u cijelom svijetu.

Kavkaska pcela (Apis mellifika var. caucasica Gorb) vuce porjeklo iz Gruzijskog gorja sa Kavkaza. Po svom spoljašnjem izgledu vrlo je slicna kranjskoj pceli. Postoje dvije varijante i to žuta i siva. U Evropi je mnogo poznatija siva. Glavne karakteristike su joj spor proljetni razvoj, duži jezik nego kod drugih pcela na svijetu, dobra odbrana od tudica, marljivost na svim mogucim pašama, slab nagon za rojenje i brzo pronalaženje novih izvora paše. Mnogo skuplja i upotrebljava propolis i sklona je grabežu.
Kranjska pcela (Apis mellifica var. carnica Pollm) je naša autohtona rasa. Domovina su joj bivša Jugoslavija i jugoistocne Alpe ali je prisutna na cijelom Balkanu i Podunavlju.Takode je cijenjena i u cijelom svijetu. Ime je dobila po Kranju u Sloveniji. Po svom izgledu pripada grupi tamnih pcela, izduženog je tijela sa sivkastim prstenovima prekrivenim bijelicastim dlacicama. Kranjska pcela se odlikuje karakteristikama koje joj omogucavaju jednaku prilagodljivost svim našim krajevima i klimatskim uslovima. Izdržljiva je na hladnocu i otporna prema bolestima.Ima buran proljetni razvoj i izražen instikt za sakupljanje hrane.Medjutim, jak rojevi nagon i rani prestanak legla u jesen su njeni osnovni nedostatci. Na sacu je mirna i jedva da lijepi propolis. U našoj literaturi susrecemo se sa više sojeva kao što su: banatska pcela, karpatska pcela, sjenicko-peštarska, homoljska, šarplaninska i dr. No , prema naucnim ispitivanjima sve su to samo razni oblici kranjske pcele. Kod nas neki pcelari banatsku pcelu poistovjecuju sa talijanskom, jer je njoj slicna zbog dva do tri prstena žute boje na trbuhu kod pcela radilica.
Tamna evropska pcela (Apis mellifica var. mellifica L.) Domovina joj je Evropa, mada se najviše uzgaja u Njemackoj. Krupna je sa zatupastim zatkom, i kratkim jezikom i tamnosivom bojom, gotovo crnom. Vrlo dobro podnosi duge i hladne zime tako da se održala i u Sjevernoj i Južnoj Americi i Sibiru. Razvija zajednice srednje snage, ostaje dugo na vrhuncu razvoja i zimuje u jakim zajednicama. Umjereno se roji, na sacu je nemirna i dosta bode. Umjereno lijepi propolis, otporna je na bolesti. Prinosi meda su slabiji nego kod prethodne dvije rase.

Ostale rase pcela

	Džinovska pcela (Apis dorsata) cija je domovina Indija, Malezija, Indonezija, itd izgraduje sace od cistog voska, a sastoji se od jednog velikog saca. Sve celije u sacu su jednake, te nema radilickih i trutovskih celija niti maticnjaka. Celije mogu biti duboke i do 34 mm. Radilice ove vrste dva puta su vece od evropske (naše) medonosne pcele. Razlika izmedu radilica i matice nepostoji. Pošto se njeno jedino sace nalazi na otvrenom prostoru, instikt odbrane je dobro razvijen. Kad se u kraju u kojem žive pogoršaju uslovi ishrane, sele se u drugi kraj gdje ima hrane.Rojenje je slabo izraženo. Staro društvo se dijeli na nove, manje porodice.
	Indijska pcela (Apis indica), domovina ove pcele je Indija. Po nacinu života ova vrsta je srodna sa našom medonosnom pcelom. Sace je izradeno iz više paralelnih satova i žive u zatvorenom prostoru. Pojedini clanovi u društvu su morfološki izdiferencirani, a najveci je broj radilica. Ne stvaraju zalihu hrane pošto je sabiraju tokom citave godine. Svoja gnijezda napuštaju samo onda kad ih napadnu drugi insekti ( npr. mravi) i odlaze na druga pogodna mjesta
	Patuljasta pcela (Apis florea F.), domovina ove vrste je takodje Indija. I ova vrsta gradi sace od samo jednog saca na otvorenom prostoru, u žbunju i sl, ali se na sacu nalaze razne celije: radilicke, trutovske i maticnjaci u obliku žira. I ova vrsta dobro brani svoje gnijezdo. Razmnožavanje društva vrši se rojenjem. Kada u prirodi nestane hrane, i ova vrsta napušta stari kraj u potrazi za boljom pašom.

Razvojni put pcele

Razvojni stadijumi pcele od jajeta do odrasle pcele mijenjaju se iz sata u sat odnosno iz dana u dan. Kada matica položi jaje zna se da ono stoji uspravno jer je ljepljivom materijom (lucevinom) pricvršceno za osnovu celije. Drugog dana stoji koso, a treceg položeno na dno celije. Po tom položaju možemo utvrditi približno kad je jaje položeno u celiju. Jaje ima duguljasti oblik i zaobljene rubove. Boja jajeta je prozirno bijela pa je na tamnijem sacu uocljivije nego na svijetlom. Dužina jajeta je 1,3-1,5mm, a širina oko 1/3 mm, i uocljivo je golim okom. Poslije tri dana iz jajeta se izliježe sedefasto bijela larva koja se uskoro okružuje mljecom. Za normalan razvoj od jajeta do odrasle jedinke pcele stalno održavaju temperaturu od 34°C do 35°C Na donjim dijagramima vidimo razvojne stadijume pcela i zivotni vijek - kliknite za povecanje !
Larva ostaje savijena na jednu stranu na dnu celije i ubrzano se razvija dok ne ispuni više od pola celije i u to doba je teža za oko 1.500 puta nego u pocetnom stadijumu, a maticne i trutovske još i više. Larva ostaje savijena sve dok dovoljno ne poraste i dok celiju ne zatvore pcele. Nakon zatvaranja celije larva se ispravi sa glavom okrenutom prema poklopcu i tada pocinju životno važne promjene koje se naucno zovu metamorfoze. Sve promjene se odvijaju postepeno dok se tijelo crvolike larve ne razvije u odraslu pcelu. Razvojni stadijumi matice, truta i pcele radilice su razliciti, jer zavise od razlicitih uslova.

Najčešće vrste meda
Zavisno od pčelinje paše i sastava medonosnog bilja, postoji više vrsta meda. Svaki med je dobar za odredene tegobe. Ako se ne može osigurati željeni med, dobar je i obični, miješani, ali pod uslovom da je prirodni-pčelinji.

Bagremov med dobar je protiv nesanice, lošeg sna, vrtoglavice, umiruje živčani sistem. Najčešće i najdjelotvornije koristi se u čajevima od kamilice, matičnjaka i kantariona.

Kestenov med stišava bolesti probavnih organa, žuči i jetre. Najdjelotvornije i najbolje koristi se u čajevima od kunice, kamilice, šipurka i majčine dušice. Ovaj med nije dobar za ishranu pčela.

Lipov med dobar je protiv znojenja, prehlada sa kijavicom, olakšava kašalj i izbacivanje sluzi iz grla i nosa. Preporučuje se u ishrani dojenčadi, djece, starijih osoba, osobama sa niskim pritiskom i srčanim tegobama.

Medljikovac (tamni šumski med, medun) kristalizira se već u saću. Popravlja malokrvnost, pogotovo nedostatak željeza. Uzima se u voćnim napicima ili sokovima od višnje, breskve ili kupine. U svom sastavu nema cvjetnog meda. Koristi se i poslije iscrpljenosti, nakon teških operacija. Trudnice treba da ga uzimaju tokom cijele trudnoće.

Kaduljin med izvanredno koristi kod suhog kašlja i prehlada, a olakšava i izbacivanje sluzi iz dušnika i bronhija.

Vrijeskov med pomaže protiv reume, bolesti mokraćnih kanala i bubrega. Najčešće se koristi u čajevima od breze, kamilice, kunice i šipurka.

Lavandin med je blag med, dobar u ishrani dojenčadi (i male djece), kao i starijih koji boluju od neke akutne ili hronične bolesti. Naročito dobro pomaže srčanim bolesnicima, kao i osobama sa niskim krvnim pritiskom.

Ekspresni med nastaje kada se pčele hrane sokovima voća i povrća, mlijekom i jajima. Tada se dobija med sa većim učešćem onoga što čovjeku treba u ishrani. To se posebno odnosi na hormone i vitamine.Na ovaj način potrebne materije organizam lakše prima i prerađuje.

Bolesti
Bolesti pčela dijelimo na:
• Zarazne bolesti pčela: kamenito leglo, vapnenasto leglo, mješinasto leglo, varooza, akutna pčelinja paraliza, kronična pčelinja paraliza, američka gnjiloća legla, europska gnjiloća legla, akaroza, ameboza
• Nezarazne bolesti pčela: prehlađeno leglo, pregrijano leglo, začep crijeva peludom
• Štetočine u košnici i neprijatelji pčela: veliki voskov moljac (Galleria mellonella L.) i mali voskov moljac (Achroea grisella), slaninar – Dermestres lardarius, pčelomorac – Trichodes apiaius, leptir mrtvačka glava – Acherontia atropos L., mravi, ose, stršljeni, ptice
• Trovanja pčela sredstvima za zaštitu bilja. Prema opasnosti za pčele sredstva za zaštitu bilja se dijele u četiri skupine: I. grupa , II grupa , III grupa , IV grupa

Alergijske bolesti:
Život pčele vezan je za nejrazličitije biljne vrste, jer pčele prilikom sakupljanja hrane (nektar, pelud, medljika) posjećuju najrazličitije više - manje medonosno bilje. One sakupljajući hranu u prirodi nesvjesno vrše oprašivanje biljaka u prirodi prenoseći peludna zrnca iz cvijeta na cvijet. Susret biljnog peluda i čovjeka može izazvati reakciju koju nazivamo alergija. Razvojem genetski modificiranih biljaka čovjek je nesvjesno modificirao i razna peludna zrnca koja izazivaju veće i jače reakcije ljudi na pelud.

Pribor i oprema
Prije samog početka sa pčelarstvom treba osigurati i osnovni pribor. Podjela pribora odnosi se na pribor i alat za rad sa pčelama, pribor i alat za rad sa satnim osnovama, pribor i alat za oduzimanje meda, pribor i alat za topljenje voska.

Za početak treba nabaviti:
1. Pčelarski šešir ili pčelarsko odijelo(može i oboje)
2. Pčelarske rukavice
3. Dimilica za pčele, pčelarski nož-dlijeto, pčelarska četka
4. Sredstvo za dimljenje
5. Pčelarska klješta za vađenje okvira
6. Pčelarski dnevnik
7. Kalup za sastavljanje okvira (lako ga možemo izraditi sami)
8. Topionik za vosak (sunčani lako izradimo sami)
9. Stalak za otklapanje saća
10. Nož za otklapanje saća ili pčelarska vilica
11. Posuda sa sitom za prihvat meda (kod vrcanja)
12. Sipaonik za pčele (ljevak)
13. Kutija za prihvat okvira prilikom pregleda
14. Stegač za seljenje nastavljača - kod selećeg pčelarstva ali dobro je imati nekoliko i u stacionianom pčelinjaku
15. Pčelarska vaga (poželjno ali nije nužno u početku)

To je osnovni pčelarski pribor koji ćemo kasnije nadopunjavati po potrebi zajedno sa širenjem pčelinjaka. Oprema mora uvijek biti čista i spremna za upotrebu. Nakon svake upotrebe pribor treba očistiti jer samo redovitim čišćenjem opreme osiguravamo kvalitet proizvoda i izbjevgavamo pojavu bolesti kod pčela. Pribor i opremu nije preporučljivo upotrebljavati na više pčelinjaka. Rukavicama ili alatom lako se prenose bolesti iz pčelinjaka u pčelinjak. Kante za med i ostala oprema neka bude iz inox koja je prihvatljivija za prehranbene artikle i lakše se održava. Limene i plastične kante treba izbjegavati osobito ako su prethodno upotrebljavane za skladištenje nečeg drugog. Plastična će ambalaža upiti strane mirise dok je kod limene česta pojava hrđe te kao takva nije prihvatljiva u pčelarstvu ni za vodu koja se daje pčelama.

Vrste košnica

U našoj zemlji postoji mnogo tipova košnica, ali se sve mogu svrstati u dve grupe, i to:

1. košnice sa pokretnim saćem i

2. košnice sa nepokretnim saćem.

Košnice sa pokretnim saćem mogu biti: nastavljače i pološke.

Košnice sa nepokretnim saćem su, u stvari, vrškare ili, kako se još nazivaju, pletare ili trmke, i to je najprimitivniji tip košnica.

U savremenom pčelarstvu vrškare mogu da posluže jedino za prihvatanje i proizvodnju rojeva prilikom prirodnog rojenja.

U našoj zemlji još uvek postoji izvestan broj košnica sa nepokretnim saćem, pa treba nastojati da se one zamene, budući da se sa ovakvim košnicama ne može rentabilno pčelariti.

Pološke su znatno bolje od vrškara, ali lošije od nastavljača, jer se prostor kod njih može proširivati samo do određene granice, a nemaju odvojeno plodište od medišta.

Za uspešno pčelarenje preporučujemo samo košnice nastavljače, i to ova tri tipa: Dadan-Blatove, Langstrot-Rutove i Fararove.